Prijeđi na sadržaj

Marija Kumičić

Dodaj poveznice
Ovo je jubilarni 186.000. članak. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Marija Kumičić
Marija Kumičić
Puno imeMarija Kumičić
PseudonimE., E-a, E-a Kumičić, Marija Jurjevna, Enjuška, Enjuškina, Marija Fortuna
Rođenje11. prosinca 1863., Varaždin, Hrvatska
Smrt22. veljače 1945., Zagreb, Hrvatska
Zanimanjeknjiževnica
NacionalnostHrvatica
Period pisanja1896. – 1940.
Književne vrstepjesme, proza, roman, dramatizacija
SuprugEugen Kumičić
Djeca2: Tomo i Gjuro (Jurica)
Važnija djela
  • Nova zagrebačka kuharica: praktični naputak za kuhanje, pečenje i ukuhavanje: podpuna sbirka najboljih propisa za domaćice i kuharice po Katarini Prato, Saint-Hylaire i drugima i s obzirom na narodna jela sa 170 slika, Pjesme: spjevala Marija Kumičić (Enjuškinja), Put k pravoj sreći: iz ljubavi za hrvatsku seljačku mladež, Književno cvijeće, Pjesmom kroz život: (daleka sjećanja): zbirka pjesama
Portal o životopisima

Marija Kumičić (Varaždin, 11. prosinca 1863. – Zagreb, 22. veljače 1945.),[1][2] bila je hrvatska književnica, prevoditeljica, novinarka, publicistica, društvena i kulturna djelatnica te dobrotvorka. Bila je jednom od prvih hrvatskih žena novinarki.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Marija Kumičić rodila se je u Varaždinu 1863. godine u obitelji Gjure i Ane (rođ. Horvat) Maršića. Gjuro Maršić bio je ugledni varaždinski posjednik i građanin kojega se je smatralo tada vođom pristaša Stranke prava u Varaždinu i njegova kuća bila je jednom od stjecišta prvaka Stranke prava iz Varaždina i okolice te i iz Zagreba.[3] U svojim sjećanjima na djetinjstvo Marija Kumičić zapisala je o Varaždinu 1880-ih, kako je tada bio "nepredobiva hrvatska tvrđava".[4] Djetinjstvo je provela u rodnome Varaždinu. Višu djevojačku školu završila je u Varaždinu 1878. godine,[1] u samostanu kod uršulinki.[5] Bila je supruga hrvatskoga književnika i političara Eugena Kumičića kojega je upoznala 1882. godine, prigodom proslave 20. obljetnice pjevačkoga društva Kolo, u Maksimiru.[3] Vjenčali su se 29. rujna 1882. godine,[6] u Varaždinu. Eugen i Marija Kumičić imali su dva sina, Tomu (1885. – 1940.) i Gjuru (Juricu) (1887. – 1975.).[5] Uz supruga Eugena počela se baviti politikom i sudjelovala je tadašnjem političkom životu. Bila je članicom Stranke prava i "gorljivi" pristaša Ante Starčevića. Nakon što joj je umro suprug Eugen, 1904. godine, nastavila je s političkom djelatnošću no posvetila se je više karitativnomu i socijalnomu radu te brizi o njegovoj književnoj ostavštini, polemizirajući s kritičarima. Braneći suprugovo djelo Kraljica Lepa: ili propast kraljeva hrvatske krvi bila je vrstna i žestoka polemičarka.[2] Ostala je u uskoj vezi s Josipom Frankom i pomagala mu a kada je došlo do raskola u Čistoj stranci prava, 1908. godine, podržala je njegovu stranu.[7] ↓1

Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata zbrinjavala je ratnu siročad po Bosni i Dalmaciji gradeći skloništa za njih.[8][9]

Društvena djelatnost

[uredi | uredi kôd]

U svojoj društvenoj djelatnosti Marija Kumičić zalagala se je za društveno organiziranje žena i njihovu što veću uključenost u javni život te poglavito prosvjetno i socijalno uzdizanje žena pritom slijedivši "političku liniju frankovačke ↓2 struje koja je uvijek naglašavala važnost odanosti hrvatskoj naciji".[7] Njezinom zaslugom osnovan je gospojinski zbor Hrvatskoga tipografskoga društva Sloga.[7] Marija Kumičić bila je predsjednicom društva Tomislav i počasnom članicom hrvatskoga pjevačkoga društva Hrvoj, članicom hrvatskoga društva Napredak, članicom Hrvatskoga pjevačkoga društva Zvonimir i aktivnom članicom ženskog društva Katarina Zrinjska. Marija Kumičić bila je inicijatoricom osnivanja i Društva hrvatskih književnica.[10]

Društvo Hrvatska žena

[uredi | uredi kôd]
Marija Kumičić, oko 1940. godine.

Marija Kumičić osnovala je 1921. godine narodno i prosvjetno društvo Hrvatska žena.[10][11] Društvo Hrvatska žena osnovano je 21. svibnja 1921. godine, a prva predsjednica društva (1921. – 1926.) bila je Zora pl. Trnski (kći književnika Ivana pl. Trnskoga), potpredsjednice bile su Ivka barunica Ožegović i Marija Kumičić, tajnica Slava Fürst a blagajnica Olga Barić.[12] Nakon toga podružnice Hrvatske žene otvarane su u Petrinji (srpanj, 1921.), Osijeku (srpanj, 1921.), Požegi (1921.), Karlovcu (rujan 1921.), Jastrebarskom (1922.), Sisku, Daruvaru, Brodu na Savi, Gospiću, Ogulinu, Vukovaru i drugim hrvatskim gradovima.[12][13] Društvo je izdavalo i časopis za ženski svijet Naša žena (1935. – 1938.) koji je uređivala članica društva dr. Zdenka Smrekar.[14] U Bosni i Hercegovini među hrvatskim življem također osnivane su podružnice društva Hrvatska žena (Tuzla, Derventa, Doboj i inima) a Jagoda Truhelka osnovala je Hrvatsku ženu 1922. godine u Sarajevu.[12] Nekoliko godina nakon toga, 27. siječnja 1929. godine, utemeljeno je prvo društvo Hrvatska žena u Sjedinjenim Američkim Državama, Društvo "Hrvatska žena, Grana br. 1 – Chicago".[12][13]

Zauzimanjem Marije Kumičić postavljen je kip svećenika Frane Bulića na Marulićevom trgu u Zagrebu, 1935. godine.[8] Društvo Hrvatska žena podiglo je i spomenike te postavilo spomen-ploče zaslužnim hrvatskim velikanima kao što su: spomenik Prosinačkim žrtvama (30. listopada 1932. godine na Mirogoju),[15] spomenik Dragutinu Domjaniću (23. svibnja 1936. godine na Tuškancu),[16] spomenik Eugenu Kumičiću (17. listopada 1937. godine ispred zgrade srednjih škola na tadašnjem Wilsonovom, danas Rooseveltovom trgu), a svojim prilozima pomoglo je u podizanju spomenika kralju Tomislavu ↓3, Antunu Mihanoviću, Stjepanu Radiću i inima.[12]

Tijekom svoje djelatnosti Marija Kumičić bila je praćena od starojugoslavenske policije a pisma su joj bila zaustavljana i zadržavana.[17]

Društvo Hrvatska žena u svim gradovima je zbog svoga izrazitoga domoljublja bilo kažnjavano i zabranjivano a konačni slom i završetak rada bio je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.[13] Po Zakonskoj odredbi o imovini raspuštenih i preustrojenih društava (N.N., 5. svibnja 1943. godine) društvu Hrvatska žena bile su oduzete prostorije u Zagrebu, u Patačićkinoj ulici br. 1a, i nakon toga Odbor matice društva odlučio se je na likvidaciju (ukinuće društva).[14] ↓4

Starčevićev dom, NDH i smrt

[uredi | uredi kôd]
Starčevićev dom 1913. godine
Obiteljska grobnica Kumičićevih na Mirogoju

Marija Kumičić njegovala je Oca Domovine Antu Starčevića tijekom razdoblja njegove bolesti i sve do njegove smrti 28. veljače 1896. godine. Zajedno sa suprugom Eugenom bdjela je uz bolesničku postelju Staroga i zabilježila je kako su izgledali njegovi posljednji dani.[18] Nakon smrti Ante Starčevića Starčevićev dom bio je ustrojen kao dioničko društvo a kada se je pojavio problem upravljanja zgradom Marija Kumičić preuzela je to na sebe te je od 1905. godine bila dugogodišnjom upraviteljicom Starčevićeva doma.[19]

U Starčevićevom domu, u stanu na drugome katu, jedno vrijeme nakon povratka sa studija u Beču i Parizu od 1922. godine do smrti 1928. godine, zajedno s roditeljima živio je blaženi Ivan Merz.[20][21] Marija Kumičić napisala je (1942. godine) svjedočanstvo o njegovome svetačkome životu i to je svjedočanstvo poslužilo u postupku proglašenja Ivana Merza blaženim.[8]

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske odlukom "(...) državnog vrha pokrenuto je ukidanje Starčevićeva doma d.d. uz poglavnikovo obrazloženje da su u njemu prevladali oni koji su u prikupljanju dionica “vidjeli unosan posao vlastitog obogaćivanja”, što nije odgovaralo “duhu novog poretka”".[22] Postavljeni su povjerenici zbog provedbe preuzimanja Doma i njegova stavljanja na raspolaganje Ustaškom pokretu. Bili su to ustaški stožernik Mirko Jerec i Poglavnikov povjerenik Leonardo Grivičić koji su 30. travnja 1941. godine posjetili Mariju Kumičić, pokazujući joj rješenje s potpisom Lovre Sušića, ministra narodnoga gospodarstva.[22] Nakon posjeta i razgovora s poglavnikom Antom Pavelićem koji je potvrdio odluku o njezinu iseljenju iz Doma ona je to doživjela kao prisilni izgon. Marija Kumičić preselila se je početkom lipnja iste godine, zajedno sa sinom Gjurom, u stan na Trgu kralja Tomislava koji je bio u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i za njega plaćala je najam.[22] Nakon toga povukla se je iz javnoga rada 30. travnja, na “dan mučeničke smrti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana”, uz objašnjenje da je u “visokim godinama” objavivši tu svoju odluku u tisku.[23] No, ipak, povremeno se je javljala svojim prilozima u novinama a držala je i predavanja otvorena za javnost.[23]

Umrla je u Zagrebu 1945. godine. Pokopana je u obiteljskoj grobnici na zagrebačkome groblju Mirogoju.[24]

Književno stvaralaštvo

[uredi | uredi kôd]
Knjiga Pjesmom kroz život: (daleka sjećanja): zbirka pjesama.

Još tijekom školovanja počela se baviti pjesništvom pokrenuvši sa svojim školskim kolegicama "literarni klub".[5] Kasnije objavljivala je i pod pseudonimima: E., E-a, E-a Kumičić, Marija Jurjevna, Enjuška, Enjuškina i Marija Fortuna.[1][5] Surađivala je u časopisima i listovima kao što su: Iskra, Katolička Dalmacija, Hrvatska, Hrvatsko pravo, Hrvatska Kruna, Novi viek, Prosvjeta i inima.[25]

»Njezine pjesme, spomenarskoga stila i autobiografskih značajka, uglavnom na tragu sentimentalne preporodne lirike i patetičnoga zanosa, skupljene u zbirkama Pjesme (1903), Zadnje ruže (1913) i Pjesmom kroz život (1940), posvećene su domovini i zavičaju, znamenitim Hrvatima, ljepotama prirode, moralnim vrjednotama te uspomeni na supruga. (...) u proznim djelima poučava hrvatsku mladež, promiče ljubav prema domovini, djelatan i ćudoredan život (Put k pravoj sreći, 1909) te osobne odgojne i domoljubno-političke ideale (Valovi čuvstava, 1911; prvotno u Domaćem ognjištu, 1910–11).«[1]

Uređivala je književni prilog "Zora" u časopisu Hrvatski modni list.[8] Po romanu svojega supruga Eugena Kumičića Kraljica Lepa: ili propast kraljeva hrvatske krvi napisala je zajedno s Milanom Ogrizovićem 1905. godine dramatizaciju Propast kraljeva hrvatske krvi: historijska drama u pet činova.[26] Praizvedba predstave bila je 16. veljače 1905. godine u zagrebačkome HNK.[26]

Prevodila je s njemačkoga i francuskoga jezika.[11] Objavljivala je prijevode francuske literature u Domu i svijetu.[10]

Njezina knjiga Nova zagrebačka kuharica bila je velika uspješnica i tiskana je u više izdanja u nakladničkoj kući Kugli, te poslije i ponovljenih izdanja i prijetisaka.

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Nova zagrebačka kuharica: praktični naputak za kuhanje, pečenje i ukuhavanje: podpuna sbirka najboljih propisa za domaćice i kuharice po Katarini Prato, Saint-Hylaire i drugima i s obzirom na narodna jela / sastavila Marija Kumičić, Knjižara Kugli i Deutsch u Zagrebu, 1888. (2. izpravljeno i pomnoženo izd., 1891.; 3. izpravljeno i pomnoženo izd.; 4. izpravljeno i pomnoženo izd.; izdanja Golden marketing-Tehnička knjiga, 1995., 2005.[27])
  • Za spomenar: mudre izreke iz naše književnosti / pribrala Marija Kumičić, Tisak i naklada knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch), Zagreb, 1896.
  • Pjesme: spjevala Marija Kumičić (Enjuškinja), Komisijonalna naklada L. Hartmana (Stjep. Kugli), Zagreb, 1903.[28]
  • Žensko pitanje, Hrvatska pučka knjižica, svezak 1, Hrvatska Čitaonica u Zagrebu (Starčevićev dom), Zagreb, 1903.
  • Put k pravoj sreći: iz ljubavi za hrvatsku seljačku mladež, St. Kugli, Zagreb, 1909.
  • Valovi čuvstava: pripovijest / napisala Marija Kumičić (Enjuškina), Tiskom Pučke tiskare (E. Demetrović i drug), Zagreb, 1911.
  • Zadnje ruže / spjevala Marija Kumičić, Komisijonalna naklada J. Sokol, Zagreb, 1913.
  • Govor u spomen stogodišnjice rodjenja dra. Ante Starčevića 23. V. 1923.: na svečanom sielu društva "Hrvatska žena" izrekla Marija Kumičić, Nakladom Društva Hrvatska žena, Zagreb, 1923.
  • Književno cvijeće, Društvo Hrvatska žena, Zagreb, 1929.
  • Don Frane Bulić: prigodom otkrića spomenika 28. VII. [ i. e. 15. IX] 1935., Društvo Hrvatska žena, Zagreb, 1935.
  • Pjesmom kroz život: (daleka sjećanja): zbirka pjesama, Matica društva Hrvatska žena, [Zagreb], 1940.
  • Komemorativni govor u spomen 45. obljetnice smrti Oca Domovine dra Ante Starčevića / održala Marija Kumičić na svečanoj matineji Društva "Hrvatska žena", Naklada "Hrvatske žene", Zagreb, 1941.

Posmrtno

[uredi | uredi kôd]
  • Valovi čuvstava, Knjižnica Trnovačka Ruža, knjiga dvadeseta, Ognjište nakladna zadruga, Zagreb, 2012.
  • Zlatotvorno selo: istinita pučka pripovijetka, Hrvatska domoljubna knjižnica, knjiga šesta, Ognjište nakladna zadruga, Zagreb, 2013.[29] (prijevod i prilagodba djela Das Goldmacherdorf Heinricha Zschokkea)

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑1 Obitelji Frank i Kumičić bile su vrlo bliske te im se i obiteljske grobnice na Mirogoju nalaze jedna do druge.[30]
  2. ↑2 "Većina suvremenika, publicista i povjesničara nazivala je članove ČSP-a frankovcima. (...) Zbog povijesne točnosti valja istaknuti da su se sami članovi stranke otpočetka nazivali starčevićancima, a frankovački naziv smatrali su podvalom svojih političkih protivnika."[31]
  3. ↑3 "sl. 10 (...) Spomenik kralju Tomislavu radio je kipar Robert Frangeš-Mihanović od 1926. do 1935. Spomenik je postavljen u Zagrebu 1947. Društvo Hrvatska žena angažiralo se u prikupljanju materijalnih sredstava za gradnju spomenika. (...)."[12]
  4. ↑4 Društvo "Hrvatska žena, Grana br. 1 – Chicago" nastavilo je djelovati. "U ljeto 1990. godine u Hrvatsku putuju predsjednica Zlata Ivezic, tajnica Milica Trutin i rizničarka Nevenka Jurković. I nakon pune 43. godine u središnjem hrvatskom gradu, Zagrebu, osnivaju inicijativni Odbor Hrvatske žene u Domovini. Ovo su prva nastojanja i koraci povratka na izvore. U jesen iste godine "Hrvatska žena" po prvi put održava Modnu Reviju koja postaje tradicionalna jesenska manifestacija Društva. Ovom revijom Društvo prikuplja znatna materijalna sredstva koja onda odmah upućuje u domovinu. Mjesec listopad 1990. posebice je važan u povijesti Društva "Hrvatska žena grana broj 1”, Chicago. Naime tada, 25. listopada 1990. predsjednica Društva, gospođa Zlata Ivezić odlazi na osnivačku skupštinu Hrvatske žene u Zagrebu i nosi im znakoviti povijesni dar neizbrisive povezanosti: - izvorni barjak "Hrvatske žene" - grb "Hrvatske žene" - 2,000 dolara pomoći za početak rada".[32]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b c d Kumičić, Marija, Katica Čorkalo-Jemrić (2013.), hbl.lzmk.hr, pristupljeno 11. ožujka 2018.
  2. ↑ a b Kronologija pravaštva. Povodom 150. obljetnice Stranke prava i 115. obljetnice smrti Ante Starčevića, (priredio Mladen Kaldana), Zagreb, 2011./2012., str. 17., academia.edu, pristupljeno 11. ožujka 2018.
  3. ↑ a b Jasna Turkalj, Pravaški pokret: 1878. - 1887., Biblioteka Hrvatska povjesnica. Monografije i studije III/45, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-6324-78-1, str. 332.
  4. ↑ Stjepan Matković, Čista stranka prava 1895.-1903., Biblioteka Hrvatska povjesnica. Monografije i studije III/13, Hrvatski institut za povijest - Dom i svijet, Zagreb, 2001., ISBN 953-6491-57-5, str. 291.
  5. ↑ a b c d Benyovsky, Lucija. Marija Kumičić (1863. – 1945.), // Informatica museologica, sv. 32, br. 1 - 2, (2001.), str. 60. - 64. (Hrčak), str. 60., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  6. ↑ Cvjetana Miletić, Brseč Kumičićeva prva zibel, Sušačka revija, broj 69, Rijeka, 2011., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  7. ↑ a b c Stjepan Matković, Čista stranka prava 1895.-1903., Biblioteka Hrvatska povjesnica. Monografije i studije III/13, Hrvatski institut za povijest - Dom i svijet, Zagreb, 2001., ISBN 953-6491-57-5, str. 310.
  8. ↑ a b c d Književnica i dobrotvorka Marija Kumičić. Predavanje dr. Szabo na "Književnoj večeri četvrtkom", ika.hr, 5. ožujka 2015., pristupljeno 2018.
  9. ↑ Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925, Odbor za izdavanje knjige "Zaslužni i znameniti Hrvati 925-1925.", ur. Emilij Laszowski, Zagreb, 1925., str. 154.
  10. ↑ a b c Benyovsky, Lucija. Marija Kumičić (1863. – 1945.), // Informatica museologica, sv. 32, br. 1 - 2, (2001.), str. 60. - 64. (Hrčak), str. 61., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  11. ↑ a b Marija Kumičić, ognjiste.hr, pristupljeno 11. ožujka 2018.
  12. ↑ a b c d e f Benyovsky, Lucija. Marija Kumičić (1863. – 1945.), // Informatica museologica, sv. 32, br. 1 - 2, (2001.), str. 60. - 64. (Hrčak), str. 62., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  13. ↑ a b c Fra Jozo Grbeš, Povijest društva “Hrvatska žena grana broj 1” – A History of “Croatian Woman Branch # 1”, cuvalo.net, 25. veljače 2009., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  14. ↑ a b Benyovsky, Lucija. Marija Kumičić (1863. – 1945.), // Informatica museologica, sv. 32, br. 1 - 2, (2001.), str. 60. - 64. (Hrčak), str. 63., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  15. ↑ Društvo hrvatska žena - Grad Zagreb[neaktivna poveznica]:
    »Na spomeniku se nalazi natpis: U cvijetu mladosti nevino prolivenoj krvi, ovaj spomenik materinskom ljubavi postavi, 30. listopada 1932. „Društvo hrvatska žena“.«, viktimologija.com.hr, 5. prosinca 2014., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  16. ↑ Benyovsky, Lucija. Marija Kumičić (1863. – 1945.), // Informatica museologica, sv. 32, br. 1 - 2, (2001.), str. 60. - 64. (Hrčak), str. 64.:
    »sl. 15. (...) Društvo Hrvatska žena odlučilo je 1934. podignuti spomenik hrvatskom kajkavskom pjesniku Dragutinu pl. Domjaniću (1875. – 1933.). (...) Spomenik D. Domjaniću svečano je postavljen na Tuškancu 23. V. 1936.«, pristupljeno 11. ožujka 2018.
  17. ↑ Policija književnice prati još od 1918., vecernji.hr, 11. veljače 2005., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  18. ↑ Stjepan Matković, Izabrani portreti pravaša: prilozi hrvatskoj političkoj povijesti, Biblioteka Hrvatska povjesnica. Monografije i studije III/49, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., ISBN 978-953-6324-82-8, str. 43.
  19. ↑ Matković, Stjepan. Starčevićev dom u vihoru rata: pravaške uspomene iz doba Nezavisne Države Hrvatske, // Časopis za suvremenu povijest, sv. 43, br. 3, (2011.), str. 827. - 861. (Hrčak), str. 828. - 829., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  20. ↑ Vedran Danko, Starčevićev dom, danas glavna zagrebačka knjižnica, licegrada.hr, 17. srpnja 2017., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 13. rujna 2017.), pristupljeno 11. ožujka 2018.
  21. ↑ Ivan Merz, biskupija-banjaluka.org, pristupljeno 11. ožujka 2018.
  22. ↑ a b c Matković, Stjepan. Starčevićev dom u vihoru rata: pravaške uspomene iz doba Nezavisne Države Hrvatske, // Časopis za suvremenu povijest, sv. 43, br. 3, (2011.), str. 827. - 861. (Hrčak), str. 837., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  23. ↑ a b Matković, Stjepan. Starčevićev dom u vihoru rata: pravaške uspomene iz doba Nezavisne Države Hrvatske, // Časopis za suvremenu povijest, sv. 43, br. 3, (2011.), str. 827. - 861. (Hrčak), str. 840., pristupljeno 2018.
  24. ↑ Josip Novak, Naša vrsna kuharica osnovala Hrvatsku ženu, Varaždinski tjednik, broj 11, 18. listopada, 2012., str. 28., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  25. ↑ Benyovsky, Lucija. Marija Kumičić (1863. – 1945.), // Informatica museologica, sv. 32, br. 1 - 2, (2001.), str. 60. - 64. (Hrčak), str. 60. - 61., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  26. ↑ a b Propast kraljeva hrvatske krvi : historijska drama u pet činova, DiZbi.HAZU, Digitalna zbirka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pristupljeno 11. ožujka 2018.
  27. ↑ Marija Kumičić. Zagrebačka kuharica: praktični naputak za kuhanje, pečenje i ukuhavanje, Golden marketing-Tehnička knjiga, pristupljeno 11. ožujka 2018.
  28. ↑ N.N., Književnost, Nada, 15. ožujka 1903., pristupljeno 11. ožujka 2018.
  29. ↑ Kumičić, Marija Zlatotvorno selo : istinita pučka pripovijetka / Marija Kumičić. - Zagreb : Ognjište, 2013. - 220 str. : ilustr. ; 20 cm. - (Hrvatska domoljubna knjižnica ; knj. 6) ISBN 9789537750817, bibliografija.nsk.hr, pristupljeno 11. ožujka 2018.
  30. ↑ Stjepan Matković, Izabrani portreti pravaša: prilozi hrvatskoj političkoj povijesti, Biblioteka Hrvatska povjesnica. Monografije i studije III/49, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., ISBN 978-953-6324-82-8, fusnota 43 na str. 56.
  31. ↑ Stjepan Matković, Čista stranka prava 1895.-1903., Biblioteka Hrvatska povjesnica. Monografije i studije III/13, Hrvatski institut za povijest - Dom i svijet, Zagreb, 2001., ISBN 953-6491-57-5, str. 11.
  32. ↑ Fr. Jozo Grbes, Povijest društva “Hrvatska Žena grana broj 1”, Chicago 1929. – 2009., str. 3., croatianwoman.org, pristupljeno 1. siječnja 2022.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Marija_Kumičić&oldid=6788553"